Почетак » Река Темштица

Река Темштица

Допис који је послат Министарству пољопривреде и заштите животне средине

DopisStrana1

DopisStrana2

 

Преузимање дописа у ПДФ формату


 

Разлози због којих не треба реализовати пројекат превођења такозваних вишкова бујичних вода Топлодолске реке!

Разлози због којих не треба реализовати пројекат превођења такозваних вишкова бујичних вода Топлодолске реке!

 

 

Овај приказ слајдова захтева јаваскрипт.

 

Velika rasprodaja rijeka Balkana

http://kontra-punkt.info/magazin/velika-rasprodaja-rijeka-balkana

Magazin

Subota, 2. januar ’16.

Više od 900 novih planiranih hidroenergetskih projekata prijete da zauvijek promijene prirodu Balkana, čiji su nezaobilazni dio upravo njene prekrasne očuvane rijeke. Značajan dio tih projekata financira se europskim javnim novcem ili pak, od strane tvrtki sa sjedištem u EU. „Ako se realiziraju svi planovi do 2024. godine, regija će imati višak proizvodnje od 56 posto, koji se realno teško može izvoziti“, kaže Pippa Gallop iz Bankwatcha.

  • Razgovarale:

Marina KelavaPippa Gallop

Kada čitamo o primjerice ekstraktivnim industrijama (link is external) u Južnoj Americi ili o paljenju šume radi proizvodnje palminog ulja (link is external) u Indoneziji, spremni smo shvatiti da je tu riječ o grabežu prirodnih resursa u ime kapitalizma. Međutim, jesmo li u stanju prepoznati sličan proces koji se događa u našoj okolici? O ekstraktivnom poimanju prostora na obali Hrvatske pisali smo već puno puta, ali u našem se susjedstvu priroda nalazi na udaru još jedne industrije, industrije hidroenergije (link is external). Ova se vrsta energije često ubraja u obnovljive izvore, međutim, razmjeri planiranih projekata u balkanskim zemljama, od Albanije, preko Makedonije, Srbije, do Bosne i Hercegovine pa i dijelova hrvatskih rijeka, poput Korane o čemu smo već pisali (link is external), energiju iz hidroelektrana čine neodrživom. Na udaru se nalazi bioraznolikost cijele regije, kao i životi lokalnih zajednica.

U sklopu kampanje ‘Spasimo plavo srce Europe (link is external)‘ međunarodna organizacija Bankwatch napravila je istraživanje (link is external) pobrojavši čak 1355 planiranih i završenih projekata u posljednjih deset godina u Jugoistočnoj Europi. Kada bi se i samo dio od više od 900 projekata koji su u fazi planiranja ostvarili, jasno je da priroda Balkana, čiji su nezaobilazni dio upravo njene prekrasne očuvane rijeke, ne bi više bila ista. Značajan dio tih projekata financira se europskim javnim novcem kroz razvojne banke ili pak, od strane tvrtki sa sjedištem u EU.

O istraživanju koje pokriva i Hrvatsku, za H-Alter govori Pippa Gallop (link is external) iz Bankwatcha.

U sklopu kampanje ‘Spasimo plavo srce Europe’ međunarodna organizacija Bankwatch napravila je istraživanje pobrojavši čak 1355 planiranih i završenih projekata u posljednjih deset godina u Jugoistočnoj Europi.

Studija Bankwatcha je pokazala kako se europski javni novac kroz Europsku banku za obnovu i razvoj EBRD i Europsku investicijsku banku EIB koristi za financiranje hidroenergetskih projekta u zaštićenim područjima jugoistočne Europe. Od sveukupno više od 1355 projekata, izbrojali ste uključenost ovih banaka u 75 projekata od čega njih 30 u zaštićenim područjima. Čak i bez spominjanja zaštićene prirode, sama brojka zvuči ogromno. Bosna i Hercegovina već sada proizvodi dovoljno energije za vlastite potrebe. Kakva je situacija u ostalim državama?

Bugarska i Bosna i Hercegovina su trenutno neto izvoznici električne energije, Slovenija i Srbija su manje ili više u ravnoteži, dok su Hrvatska, Crna Gora, Albanija, Kosovo i Makedonija najčešće u minusu iako Crna Gora to može riješiti zatvaranjem neisplative tvornice aluminija u Podgorici. U Hrvatskoj, Crnoj Gori i Albaniji proizvodnja jako ovisi o tome je li godina kišna godina zbog velikog udjela postojećih hidroelektrana.

U studiji koji smo napravili ove godine s nizozemskim Sveučilištem Groningen i konzultantskom tvrtkom The Advisory House, potvrdili smo da je potrebno ulaganje u nove proizvodne kapacitete u zemljama zapadnog Balkana, ali također u mjere za smanjenje gubitaka, i u mreži i zbog neučinkovitog korištenja. S druge strane, ako se realiziraju svi službeni planovi do 2024. godine, onda će regija imati višak struje od 56 posto, koji se realno teško može izvoziti jer puno država u EU imaju i same viške proizvodnih kapaciteta. Postavlja se pitanje koliko proizvodnih kapaciteta trebamo i kakve, do sada niti jedna vlada u regiji nije napravila realni i koherentni plan.

U intervjuu prije dvije godine rekli ste (link is external) kako je Italija jedan od potencijalnih kupaca električne energije iz ovih država. Prema ciljevima EU Italija do 2020. godine mora doseći 17 posto udjela obnovljivih u sveukupnoj energetskoj potrošnji. Prema talijanskom Akcijskom planu za obnovljivu energiju od 2016. godine, Italija će uvoziti 6 teravat sati (TWh) godišnje električne energije iz Crne Gore, Srbije i BiH, kao i 3 TWh iz Albanije. Je li to još uvijek aktualno? Koji su drugi potencijalni kupci ove energije?

Većina projekata koji su potpisani s talijanskom vladom prije par godina kada jeBerlusconi bio na vlasti poput hidroelektrana na Ibru, Srednjoj Drini i vjetroelektrane u Albaniji, nisu napredovali u posljednje vrijeme. Situacija u Italiji se jako promijenila u međuvremenu. Talijanska vlada je prije par godina smatrala da je uvoz struje iz obnovljivih izvora jedini način za ispuniti ciljeve za 2020, a do 2013. je Italija imala 16,7 posto električne energije iz obnovljivih izvora i gotovo već postigla cilj. Italija još uvijek uvozi relativno velike količine struje, ali ne zbog toga što nema svoj kapacitete, nego zbog toga što je veliki broj talijanskih termoelektrana neisplativ. Prije mjesec dana je ENEL odlučio zatvarati 23 termoelektrane s kapacitetom od 13 GW u sljedećih pet godina jer su neisplative. Za usporedbu, HEP Proizvodnja d.o.o. ima sveukupno 3.65 GW kapaciteta, ne uključujući nuklearnu elektranu Krško. Ovo znači da će Italija biti zainteresirana za kupnju struje s Balkana isključivo u slučaju da je jeftinija od talijanske struje i struje iz drugih europskih država u blizini. A do sada nismo vidjeli dokaze da će to biti slučaj. Treba poduzeti reviziju svih ugovora koji su potpisani s talijanskom vladom i konačno odlučiti odustaje li se od tih projekata ili što s njima.

Je li to još jedan paradoks klimatske politike? Zemlje EU ispunjavaju svoje klimatske ciljeve na račun prirode jugoistoka?

Sada se čini da su vlade u jugoistočnoj Europi još uvijek spremne prodati svoje prirodne resurse za proizvodnje struje za EU, a EU više nije toliko zainteresirana.

Prije par godine, bih rekla da da. A sada se čini da su vlade u jugoistočnoj Europi još uvijek spremne prodati svoje prirodne resurse za proizvodnje struje za EU, a EU više nije toliko zainteresirana. Uz to, od 2013. godine sve zemlje u regiji imaju i svoje ciljeve za obnovljivu energiju, kao dio Sporazuma o Energetskoj zajednici, čak i zemlje koje nisu u Europskoj uniji pa bi bilo pametno oprezno planirati korištenje prirodnih resursa za ispunjavanje svojih ciljeva, a ne kladiti se na prodaju struje Italiji.

EBRD primjerice planira financirati hidroelektranu u Nacionalnom parku Mavrovo u Makedoniji. Bi li se o tome uopće moglo razmišljati da je riječ o primjerice o nekom nacionalnom parku o Njemačkoj?

EBRD nema mandat financirati projekte u Njemačkoj, ali ono što razlikuje zemlje EU i zemlje zapadnog Balkana više od standarda EBRD-a je zakonodavstvo o zaštite staništa i ptica i mreža Natura 2000. Zanimljivo je usporediti slučaj hidroelektrane Ombla u Hrvatskoj i Boškov Most u Makedoniji jer je EBRD odobrio financiranje za oba projekte u studenom 2011. godine. Hrvatska je tada bila u naprednoj fazi pristupanja Europskoj uniji, i kad smo obavijestili Europsku komisiju o problemima s Omblom, reagirali su i inzistirali da je potrebno napraviti studiju utjecaja na prirodi, što je na kraju rezultiralo time da je EBRD odustao od projekta. U makedonskom je pak slučaju Europska komisija bila puno manje aktivna, pretpostavljam zbog toga što nemaju osjećaj da imaju moć inzistirati kada Makedonija nije blizu pristupanja Europskoj uniji. Ipak, situacija u Mavrovu nije beznadna, jer su prošli tjedan članovi Bernske konvencije odlučili da se mora napraviti strateška procjena utjecaja na okoliš za hidroelektrane koji su planirani u Parku. To će trajati možda još godinu danu, a u međuvremenu se troškovi projekta samo povećavaju. Uz to, makedonski su mediji prošli tjedan objavili informacije da je Svjetska banka odustala od druge planirane hidroelektrane u Mavrovu – Lukovo Pole – što još više povećava pritisak na EBRD da učini isti.

Karta planiranih projekata u regiji

Karta planiranih projekata u regiji

Koja su to još zaštićena područja u opasnosti?

Ima ih nažalost previše za spomenuti sve. U Bosni i Hercegovini je među najproblematičnijima HE Medna Sana u izgradnji na rijeci Sani, iako je to područje u prostornom planu predviđeno kao park prirode. Za male hidroelektrane u Nacionalnom parku Sutjeska su ekološke dozvole poništene, ali je Sutjeska još uvijek u opasnosti dok se ne ukine koncesija. Skadarsko jezero je još uvijek u opasnosti zbog planirane izgradnje četiri hidroelektrane na Morači u Crnoj Gori, a druga velika HE koja se tamo planira – Komarnica – je u području predloženom kao dio Smaragdne mreže. U Albaniji je planirano do čak 45 hidroelektrane u Nacionalnim arku Shebenik-Jabllanica, dok je već u izradnji HE Lengarica u Nacionalnim parku Hotovë-Dangëllisë, uz podršku Green for Growth Fund koji su financirale europske javne banke poput EIB i EBRD. Još jedan problem je taj što dosta ovih područja nisu zakonski zaštićeni, kao što je na primjer slučaj s rijekom Vjosa u Albaniji, iako je jedna od posljednjih prirodnih rijeka u Europi.

Kako lokalne zajednice reagiraju na ovakve projekte?

Pippa Gallop: Lokalne zajednice su često protiv hidroelektrana jer oni najbolje znaju čemu im služi rijeke i zašto im je važno.

Ovisi od slučaja do slučaja, ali su lokalne zajednice često protiv hidroelektrana jer oni najbolje znaju čemu im služi rijeke i zašto im je važno. U nekim slučajevima radi se i eksproprijacija za izgradnju većih hidroelektrana, kao što je slučaj u Kosinju u Lici. Neke kampanje protiv hidroelektrana su bile organizirane skoro isključivo od strane lokalne zajednice, na primjer u slučajevima Bistrica III, Ternove i Bence Tepelene u Albaniji, gdje su lokalni ljudi imali probleme s opskrbom vode za navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta zbog izgradnje hidroelektrane, ili u Gotuši blizu Fojnice u BiH, gdje su ljudi organizirali blokadu radova (link is external) koji je trajala godinu danu, a skoro nitko izvana nije znao za to.

U financiranje su uključene i javne banke nekih pojedinačnih zemalja kao Njemačke, ali i privatne tvrtke iz primjerice Austrije. Koji su tu njihovi interesi?

Motivacije za tvrtke su različite. Neke jednostavno znaju izgraditi hidroelektrane, jer su imali iskustva u svojoj zemlji, i sada traže nova tržišta. Kako je velika konkurencija npr. u Austriji, logično je da idu van tražiti nove mogućnosti. Ali uz ovaj relativno legitimni razlog, obzirom na nivo korupcije i pogodovanja u zemljama Balkana, treba i pitati postoje li i drugi interesi iza ove hidro-manije. Tijekom istraživanja smo potvrdili da su dosta koncesija u Crnoj Gori dodijeljene tvrtkama čiji su vlasnici bliski članovima vlade, ali nismo našli slučaj gdje je austrijska tvrtka uključena u očiti slučaj korupcije ili pogodovanja. No, u Albaniji su prisutne tvrtke iz Italije, među njima je i Bechetti, tvrtka koja se inače bavi gospodarenjem otpadom. Bechetti je 2009. godine počelo graditi HE Kalivac na Vjosi, uz podršku Deutsche Bank, a onda odustao.

Izvještaj pokriva i zemlje EU, Hrvatsku i Sloveniju, ali ovdje niste našli primjere javnog financiranja, osim propalog pokušaja EBRD-ovog financiranja HE Ombla. Kako to objasniti?

Za Hrvatsku smo našli samo informacije da je EBRD zainteresiran za financiranje hidroelektrana u sklopu projekta Zagreb na Savi, ako se projekt ikad realizira, ali s obzirom da tu financiranje nije još odobreno, nismo to uključili u statistiku. U Sloveniji je Europska investicijska banka financirala pet hidroelektrana, uključujući neke na Savi, no nisu u zaštićenim područjima. Ono što je prednost za Hrvatsku i Sloveniju je EU legislativa o zaštiti prirode. To ne znači da ne može i dalje biti problema, ali znači da moraju paziti jer mogu dobiti kazne zbog prekršaja.

Moguće je da ima više hidroelektrana financiranih od strane EBRD i EIB u Hrvatskoj i Sloveniji, jer ima i 27 malih hidroelektrana u regiji koji su dobili financiranje od EBRD i EIB preko komercijalnih banaka, a zbog povjerljivosti klijenata EBRD I EIB kažu da ne mogu reći koji su projekti u pitanju. Mi to smatramo sasvim neprihvatljivim, da u 21. stoljeću javnost nema pristup informacijama oko projekata koje financiraju javne banke.

S eventualnim daljnjim povećanjem ciljeva za obnovljive, može li se očekivati daljnja invazija ovakvih navodno „zelenih“ energetskih projekata?

Pippa Gallop: Dok god postoji ljudi koji imaju potrebu mjeriti razvoj prema rastu BDP-a i koji smatraju da je rast potrošnje energije pozitivna stvar, takvi projekti će se uvijek pojaviti.

Dok god postoji ljudi koji imaju potrebu mjeriti razvoj prema rastu BDP-a i koji smatraju da je rast potrošnje energije pozitivna stvar, takvi projekti će se uvijek pojaviti, s ciljevima ili bez. U tom smislu, ne vjerujem da je problem toliko u ciljevima iako bi bilo pametnije da EU nije dozvolila ispunjenje velikog udjela ciljeva preko uvoza struje iz zemalja izvan EU-a koji nemaju iste ekološke standarde.

Treba izračunati koliko nam je struju stvarno potrebno i koliko od toga smije dolaziti od hidroelektrana. Hidroelektrane imaju prednost da se mogu koristiti za balansiranje proizvodnje struje iz drugih izvora koji su teži za reguliranje. Ali osim problema za bioraznolikost i pristup vodi, nekoliko zemalja u regiji uključujući Hrvatsku, već imaju probleme zbog hidroloških uvjeta. Iako je korisno imati barem neke hidroelektrane, njihov udio ne smije biti prevelik. Pitanje je u ovoj regiji koliko je mudro dodati još hidro-kapaciteta. Kosovo je jedina zemlja koja nema puno hidroelektrana, ali s druge strane Albanija proizvodi skoro svu električnu energiju iz njih, pa već postoje planovi kombiniranja njihovih prijenosnih sustava. Kao i za puno drugih stvari, planiranje je najvažnije. Hidroelektrane imaju svoju mjesto u sustavu, ali s njima ne treba pretjerivati jer onda stvaramo brojne druge probleme.

Izvor:

http://kontra-punkt.info/kiosk/balkanske-brane

Kiosk

Subota, 28. februar ’15.

Balkanske brane

Projekat izgradnje velike brane u Mavrovu (Makedonija) je pred otkazivanjem zbog brige za životnu sredinu, ali pomama za rekama jugoistočne Evrope dovodi njihove jedinstvene ekosisteme i divlje životinje, među kojima je i kritično ugroženi balkanski ris, u opasnost.

  • Autor:

Arthur Neslen

  • Produkcija:

The Guardian

  • Prevod:

Milica Jovanović

Originalni članak je objavljen 20. februara 2015. u Guardianu.

Više se zna o rekama Amazonije nego o poslednjim divljim rekama Evrope na Balkanu. Ali, ukoliko se ostvare planovi izgradnje više od 2000 brana, upozoravaju ekolozi, ovi jedinstveni ekosistemi na jugoistoku kontinenta uskoro bi mogli nestati, a sa njima i balkanski ris i druge ugrožene vrste.

Zapadne finansijske institucije uložile su na stotine miliona dolara u izgradnju brana širom Balkana, uz objašnjenje da je vodni potencijal zelena energija koja za siromašne zemlje može značiti kraj energetske nestabilnosti.

Prema saznanjima Guardiana, Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) na ivici je da otkaže projekat vredan 65 miliona evra, koji je trebalo da posluži kao model u makedonskom nacionalnom parku Mavrovo, pošto su ekolozi upozorili na moguće istrebljenje balkanskog risa.

Kritično ugroženi balkanski ris. Foto: Ljubo Stefanov

Kritično ugroženi balkanski ris. Foto: Ljubo Stefanov

Kritično ugroženi balkanski ris. Foto: Ljubo Stefanov

Mnogi drugi projekti su i dalje u proceduri, iako je veći deo energije koju će proizvoditi predviđen za izvoz.

Iskustvo govori da izgradnju brana prate krčenje šuma i erozija tla, zajedno sa nepovratnim promenama toka i karaktera divljih reka od kojih se četvrtina nalazi u netaknutim nacionalnim parkovima i zaštićenim zonama, kaže se u novim analizama organizacija RiverWatch (link is external) i Euronatur (link is external).

„Balkanom je zavladala svojevrsna zlatna groznica“, kaže Ulrich Eichelmann, direktor austrijske NVO RiverWatch. „Ponekad pomislim da zapadne zemlje koje finansijski podržavaju ovaj proces degradacije nemaju pojma šta uništavaju. U Evropi ne postoji ništa nalik ovom rečnom sistemu.“

Sa izvorištem u grčkim planinama, gde se zove Aoös, promenljivih karakteristika u zavisnosti od sezone i količine padavina, tok reke Vjose kroz Albaniju ka Jadranskom moru dug je 270 kilometara, dok rečni pojas na pojedinim mestima doseže i do 2,3km širine.

„Nauka zna više o nekim rekama u Amazoniji, nego o Vjosi“, kaže za Guardain profesor Fritz Schiemer sa Univerziteta u Beču. „Vrlo malo znamo o biodiverzitetu ovog rečnog ekosistema i njegovim ekološkim procesima kao što je kretanje sedimenta.“

Inostrane kompanije zauzele su osam lokacija duž Vjose za izgradnju brana. Nova vlada Albanije privatno se opire njihovim ponudama.

Premijer Edi Rama kaže za Guardian da tokom prvih šest meseci na mestu šefa vlade „nije prošao nijedan radni dan a da mi ne stigne poziv ili mejl od nekog iz Albanije, Evrope ili Amerike, koji počinje rečima: ’Zainteresovani smo za izgradnju hidroelektrane’“ .

Damian [Gjiknuri, ministar energetike] je bio zapanjen: ’Šta je ovo? Svi hoće da grade hidroelektrane kod nas. Da nam se ne desi šteta kao sa nelegalnom gradnjom kuća. Od hidroelektrana na sve strane neće ostati vode za navodnjavanje’.“

Prošle godine, strane investicije u oblasti korišćenja i privatizacije širom sektora vodnih potencijala iznosile su gotovo 10 posto BDP-a Albanije (link is external).

U organizaciji RiverWatch kažu da poseduju dokaze o planiranju izgradnje 435 brana u Albaniji, po 400 u Makedoniji i Bugarskoj, 700 u Srbiji, po više od stotinu u Bosni i Mađarskoj, 70 u Crnoj Gori i preko 50 u Sloveniji.

Prema dokumentima u koje je Guardian imao uvid, investiciona vrednost licenci koje su već izdate za brane u Albaniji iznosi preko 2,5 milijarde evra.

Četvrtina od 646 većih hidroelektrana koje je analizirala organizacija RiverWatch nalazi se u nacionalnim parkovima i zaštićenim zonama, ili područjima uključenim u međunarodne mreže zaštite kakve su Natura 2000, Emerald, World Heritage, Ramsar i Biosphere.

Od njih, dvadeset i dve su i dalje planirane za Mavrovo, najstariji i najveći nacionalni park u Makedoniji koji obuhvata zadivljujućih 730 kvadratnih kilometara divljih bukovih i borovih šuma, klanaca, vodopada, tresetišta i najviših planinskih vrhova u zemlji.

Tu se plavičaste litice uzdižu dok se naprosto ne izgube u magli. Oseća se gorska svežina vazduha. Snežni vrhovi i injem pokriveni borovi uzdižu se nad ostacima lavina po vijugavim drumovima parka. Pod njima se uspenušana voda divlje, ledeno plave Male Reke razbija o stene.

U Mavrovu raste preko 1000 biljnih vrsta, a park je stanište i medvedima, vukovima, zlatnim orlovima i nekim ugroženim vrstama kao što je balkanski ris čijih je jedinki, kako se pretpostavlja, ostalo manje od pedeset.

Zaštitari kažu da uz planirane brane dolaze putevi, dalekovodi, buka, industrijski poremećaji prirode i uticaj ljudskih aktivnosti, što će svakako rasterati životinje iz parka i tako ih učiniti lakom metom za lovokradice.

„Ris je harizmatična i vrlo skrivena životinja“, kaže Aleksandar Stojanov, koordinator pri Projektu za spas balkanskog risa. „On bira netaknuta, divlja područja gde nema uznemirenja. Gradnja bi oterala njegovu lovinu, što bi ga primoralo da napusti zaštićenu zonu i izloži se lovokradicama. Rizik od istrebljenja je nesumnjiv.“

Ris je omiljeni lik u Makedoniji, utisnut na novčiće, poštanske marke i dresove nacionalnog fudbalskog tima. „Ris je naš simbol u svetu“, kaže Shuip Marku, bivši farmer iz obližnjeg Debra. „To je naš lav.“

Ipak, lovokradice su aktivne čak i unutar nacionalnog parka i veruje se da su ustrelile jednog risa kojeg je Stojmenovljev tim pratio uz pomoć GPS ogrlice. Nakon što je EBRD u svojoj proceni uticaja osporila prisustvo risova u parku, makedonsko ministarstvo ekologije uskratilo je Projektu za spas balkanskog risa dozvolu za postavljanje novih skrivenih kamera, pa su poslednje fotografije ovih velikih mačaka snimljene 2013.

EBRD je kasnije bila prisiljena da povuče ovu tvrdnju, ali je u njenom izveštaju ostala još jedna oštro kritikovana ocena da su brane zapravo od koristi vidrama jer im omogućavaju bolji pristup hrani.

Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) žalila se zbog ove „površne, nepotpune i obmanjujuće“ procene koja je pokazala „nedostatak osnovnog razumevanja ponašanja vidri kao i funkcionisanja rečnih ekosistema“.

U pismu upućenom na adresu EBRD, u koje je Guardian imao uvid, direktorka IUCN Julia Marton-Lefèvre zahtevala je od ove institucije da prekine finansiranje projekta hidrogradnje kod Boškovog Mosta u Mavrovu, navodeći da on predstavlja „izravnu pretnju ugroženim vrstama i staništima u toj oblasti“.

Blizu 100 000 ljudi potpisalo je peticiju protiv projekta (link is external), protestovalo (link is external) je 119 naučnika, a prošlog decembra je pritisku doprineo i stalni komitet Bernske konvencije pokretanjem istrage (link is external) nasipa.

Predstavnica EBRD-a izjavila je za Guardian da za Boškov Most nikada nisu isplaćena sredstva te da je projekat trenutno suspendovan. „U toku je izrada [nove] procene uticaja na sredinu. Dok to ne bude gotovo, ništa se neće raditi“, kazala je.

Izvor iz banke dodaje: „Zaštitari su ljuti i to našem osoblju na terenu otežava posao. Vrlo je izgledno da ćemo morati da odustanemo od toga.“

Svetska banka, međutim, i dalje planira zajam od 70 miliona evra za gradnju druge velike brane u Mavrovu, kod Lukovog Polja u blizini granice sa Kosovom, gde su se državne demarkacije nedavno promenile na način koji ide na ruku izgradnji.

Planovi za gradnju brana u Mavrovu imaju i etničku dimenziju. Lokalne albanske zajednice, koje čine brojnu manjinu u Makedoniji, kažu da će brane skrenuti vodu iz njihovih sela, već pogođenih nestašicama tokom letnje sezone, uništiti lokalnu poljoprivredu i kulinarsku tradiciju „spore hrane“.

„To je veliki problem“, kaže Marku. „Ljudi veruju da iza ovih projekata stoji namera da se ukrade voda a albansko stanovništvo primora da napusti svoju zemlju.“

Na hiljade etničkih Albanaca već se iselilo iz Debra, a mnogi od njih sada u zemljama kao što je Italija organizuju demonstracije u isto vreme sa rodnim gradom, mada najčešće iz protesta prema onome što Marku i drugi smatraju državnim zastrašivanjem.

Albanija uvozi oko trećinu potrebne struje, dok se ostatak proizvodi u hidroelektranama što Međunarodna energetska agencija klasifikuje kao obnovljivu energiju. Ipak, nestašice su uobičajene.

Neki ekolozi sada preispituju klasifikaciju hidroenergije kao čiste. „Voda nije obnovljiva, kao što ni prirodna sredina i njen biodiverzitet nisu obnovljivi“, kaže Eichelmann. „Kad jednom nestanu, gotovo je.“

WWF podržava korišćenje hidropotencijala ali ističe da su potrebni stroži kriterijumi za očuvanje okoline (link is external).

„Smeštanje hidropostrojenja u zaštićene zone predstavlja ozbiljan problem u jugoistočnoj Evropi“, kaže Jason Anderson, šef evropske kancelarije WWF za klimu i energiju. „Ponekad je lokacija potpuno neprihvatljiva, i protiv toga se borimo. Ali moguće je naći odgovarajuća mesta, kada države ne mogu da ispune svoje energetske potrebe na drugi način.“

Albanija vidi nove hidroelektrane kao izvor energetske nezavisnosti i „dobar resurs za izvoz“, kaže ministar Gjiknuri. Međutim, oko 42 posto struje (link is external) izgubi se u distribuciji, često usled krađe sa strujovoda.

Vlasti tvrde da ostvaruju veliki napredak u suzbijanju krađe struje ali mnogi veruju da će se stvari opet vratiti na staro kada skoče cene u privatizovanim hidro projektima, jer inostrane firme žele da povrate uloženo.

„Lokalno stanovništvo sigurno neće dobiti struju za džabe“, kaže Gilberto Yaceh, gradonačelnik Përmeta, živopisnog mesta na obali Vjose. „Platiće je. Brane ne donose ništa dobro za lokalne ljude.“

Albanski ministar energetike je suspendovao na desetine projekata odobrenih prošle godine, ali kaže da su vladi ruke vezane strahom od gubitka stranih investicija.

Otkazano je više od 200 projekata iz vremena bivšeg premijera Sali Beriše, koje Edi Rama povezuje sa „svojevrsnim crnim tržištem korupcije… ludilo“. Međutim, Albanija balansira po tankoj liniji između očuvanja prirodnih lepota i ekonomskih potreba, dodaje Rama.

Rama je nekadašnji umetnik, upamćen kada je kao gradonačelnik Tirane obojio fasade staljinističkih zgrada u Tirani kaleidoskopskim bojama (link is external). Zaštitari ga smatraju prirodnim saveznikom ali izgleda da mu nedostaje moć da zaustavi anarhiju u odnosu prema životnoj sredini.

„Međunarodni finansijeri generalno nisu bili pažljivi kao što bi bili da se ove stvari grade u njihovom dvorištu“, primećuje Rama. „To je prokletstvo siromašnih zemalja.“ Albanski premijer kaže da je od EBRD tražio da finansira malu poljoprivrednu proizvodnju, ali „više ih je zanimao hidro sektor“.

Gradnja jedne brane u oblasti Kalivač stigla je do finalne faze kada je kontroverza prekinula radove, ostavljajući gomilu betona na obalama reke. „Kada je počela gradnja, drveće duž obale pa i na višim kotama u okolini je posečeno“, kaže Astrit Taka, šumar iz Kalivača. „Raskrčeno je pedeset i šest hektara platana i jablana u priobalju.“

Ljudi koji žive u blizini balkanskih reka duboko su vezani za njih; rekama se i danas pevaju pesme, poput hita iz 2010. ‘Vjosa (Lumi i Kenges) (link is external)’, koja još uvek odjekuje po kafanama duž reke.

„Vjosin ekosistem je jedinstven jer ne samo da je reka potpuno nedirnuta, već su očuvane i njene pritoke“, kaže Eichelmann. „Njihove plavne ravnice i sedimenti koje nose ka moru čine balansiran sistem koji je gotovo nemoguće naći bilo gde u Evropi. Mi smo odrasli s rekama koje su manje-više narušene, regulisane i pregrađene. To Vjosu čini izvanredno značajnom kao uzor za reke koje je potrebno obnoviti širom Evrope.“

Evropska okvirna direktiva o vodama nalaže da do 2027. godine sve vode u državi-članici imaju dobar ekološki status. Ironično, da bi Makedonija i Albanija ostvarile svoje težnje za članstvo u EU, moraće da ponište posledice buma u hidroenergetskoj gradnji koji su im nametnule investicione banke iz Unije.

U izveštaju o napretku Makedonije (link is external) u pridruživanju EU za 2014. godinu kaže se da su dve velike hidrocentrale u Mavrovu izazvale „zabrinutost zbog potencijalnih štetnih posledica po okolinu“.

Albanske nade za članstvo u EU do 2020. prošle su nešto bolje (link is external), uz gunđanje Evrope zbog lošeg energetskog sektora koji nije unapređen u pripremama za pridruživanje. „Gotovo isključivo oslanjanje na hidroelektrane izlaže Albaniju velikim fluktuacijama u proizvodnji struje, što za ishod ima veliki uvoz struje u godinama sa slabim padavinama“, ustanovili su u EU.

Izvori u Komisiji potvrđuju uticaj koji će planirane brane verovatno imati na 69 ribljih vrsta Balkana, kao i probleme s kojim se često suočavaju nove članice u ispunjavanju ekoloških pravila Unije.

Balkanski političari kao što je Edi Rama kažu da su potrebne „ogromne investicije“ da bi se regionalne reke zaštitile od ekološke degradacije. Zvaničnici EU su, međutim, revnosniji u prinudi Tirane da suzbija ilegalno uzgajanje marihuane nego da štiti svoje vodotokove.

„Ne želim više da pričam o tome kako se planiraju EU finansije“, kaže Rama. „To su puste želje. Nemam iluzija.“

„Razumem da je potrebno da imamo zatvore, sudove, vladavinu prava, i sve to“, nastavlja Rama. „Ali unapređenjem represivne strane države nećete unaprediti kvalitet života. Albanija ima vodu, naftu, minerale i verovatno dosta gasa, ali najveća vrednost koju imamo jesu prirodne lepote. Za proteklih dvadeset godina najgora stvar koju smo uradili vidi se u ovim ožiljcima na predivnom telu naše zemlje.“

Ekolozi strahuju da će se te rane gnojiti kako nestaju plavne ravnice a voda zauzdava u uže i dublje tokove. Erozije izazvane sečom šuma zbog izgradnje brana ubrzavaju ovaj proces. Na vrhuncu plavne sezone raste količina vode koja se može kontrolisati samo otvaranjem odvodnih kanala i ispuštanjem bujica.

Početkom ovog meseca Albanija je pretrpela drugu po veličini poplavu u svojoj istoriji (link is external), što se može pokazati kao najava budućih nepogoda.

„Ako se izgradi brana u Klivaču, kada dođe do sezonskog rasta nivoa vode moraće se otvarati ustave i poplava će biti veća“, kaže Servet Boni, šumarski inženjer u Tepeleni, na obali Vjose.

„Biće to ekološka katastrofa“, dodaje Philip Deman, šumar iz istog grada. „Ne samo za biodiverzitet već za čitavu sredinu. Sva ova lepota će biti izgubljena.“

Izvor:

 

Dobar energo-biznis u Hercegovini

http://www.bilten.org/?p=14980

Mario Kikaš 14.09.2016

Foto: AFP / Elvis Barukčić / HE na Trebišnjici pored Trebinja

Foto: AFP / Elvis Barukčić / HE na Trebišnjici pored Trebinja

Bosanskohercegovački projekt 500 mini-hidroelektrana s ciljem iskorištavanja, već u velikoj mjeri iskorištenih vodnih potencijala, osmišljen je kao način zaobilaženja skupih i kompleksnih studija zaštite okoliša potrebnih kod velikih hidroelektrana. Kako voda postaje sve cjenjenijim resursom, umjesto njene maksimalne zaštite za budućnost, kantonalne vlasti vide priliku za što bržu zaradu te brzim izdavanjem “sve potrebne dokumentacije” potiču sitnopoduzetničke impulse bez obzira na ekološke i socijalne posljedice takvih projekata.

U kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, rijeke i infrastruktura izgrađena na(d) njima, jedni su od prisutnijih toposa. Teško je zamisliti ovdašnju književnost bez rijeka i mostova, a još teže trasirati povijest ovog prostora bez osmanske mostogradnje, austrijskih željeznica uz obale rijeka ili pak brana i hidroelektrana građenih od šezdesetih u brzoj socijalističkoj modernizaciji koja je pokušavala dovesti BiH i njezine narode u korak s “naprednim svijetom”. Povijest infrastrukture, nerijetko, najplastičnije, oslikava transformacije i (dis)kontinuitete određenog teritorija. Sa svim svojim ambivalentnostima i kompleksnim odnosima prema krajobrazu i prirodi koju želi premostiti, populaciji koju treba preseliti i privredi koju kani pokrenuti.

Nedavno objavljen (srpanj 2016.) dokument pod punim nazivom Strateška studija o utjecaju na okoliš plana upravljanja vodnim područjem Jadranskog mora na području Federacije BiH kojeg je naručila federalna Agencija za vodno područje Jadranskog mora, upozorava na razinu ugroženosti voda u Hercegovini (odnosno području Jadranskog sliva koji obuhvaća tokove rijeka Neretve, Trebišnjice, Cetine i Krke na području Federacije BiH). Među ostalim, u dokumentu je predočeno i stanje vodne infrastrukture na ovom području koja je potpuno neprilagođena standardima očuvanja okoliša i zdravlja stanovništva. Dovoljan je podatak da je kanalizacijska mreža u tri županije Federacije BiH koje potpadaju pod ovo područje vezana isključivo uz općinska središta i to ne sva. Drugim riječima, većina stanovništva Hercegovine nije priključeno na neki oblik kanalizacijske mreže i infrastrukture. Najveći grad na ovom području – Mostar – kanalizacijsku mrežu ima u užem gradskom području, ali bez kolektora, što od Neretve na mostarskom području stvara zagađenu i za zdravlje opasnu rijeku, o čemu često izvještavaju lokalni mediji i Zavod za javno zdravstvo FBiH.

Gornji horizonti na čekanju?

Izvještaj donosi i zaključak o “značajnom pritisku” antropogenih faktora na 49 vodnih tijela u ovom području, a u uvodnom dijelu studije posebno se ističu utjecaji i rizik koji se može stvoriti izgradnjom hidroenergetskih objekata u području rijeke Trebišnjice na teritoriju Republike Srpske ukoliko se nastavi projekt Gornji horizonti koji podrazumijeva izgradnju nekoliko hidroenergetskih objekata i potpunu hidromorfološku transformaciju cijelog ovog područja do samog ušća Neretve. Naime, prema spomenutom projektu koji za cilj ima jačanje energetskih kapaciteta na jugu Hrvatske i Republike Srpske, promjenama toka rijeke Trebišnjice značajno bi se utjecalo na smanjenje količine vode u susjednim tokovima (Neretva, odnosno njene pritoke) i vodnim tijelima te u najgorem slučaju dovelo do povećanja saliniteta vode što bi imalo katastrofalne posljedice po najvažniju privrednu granu od Čapljine do Ploča – poljoprivredu. Priča o Gornjim horizontima prije par godina bila je aktualna i u hrvatskim medijima jer Vlada RH bila uključena u sam projekt zajedno s Vladom Republike Srpske. Nakon prošlogodišnje promjene vlasti u Republici Hrvatskoj koja se kadrovirala političarima upravo iz doline Neretve, priča o Gornjim horizontima nekako je utihnula. Međutim, paralelno na širem području Hercegovine, svjedočimo o nekim drugim projektima i bujajućem energo-biznisu koji osim devastacije prirode izaziva i bunu još nedovoljno razvijenog civilnog sektora, ali i lokalnog stanovništva.

Uz Gornje horizonte, drugi najzvučniji hidroenergetski projekt, započet je u gornjem slivu rijeke Neretve u Ulogu, općina Kalinovik u Republici Srpskoj. Riječ je o projektu iz istog paketa “iskorištavanja hidroenergetskih potencijala” ovog dijela Bosne i Hercegovine. Voda je u jeku energetskih kriza i geopolitičkih preslagivanja, očito postala bitan resurs, a struja bitan proizvod za izvoz na europsko tržište. To su osjetile entitetske vlasti u oba bh. entiteta i brže bolje krenule u rasprodaju jednog od malobrojnih preostalih resursa ovog dijela Balkana. U tom kontekstu, projekt HE Ulog, postao je najkontroverzniji jer je do njega došlo tzv. samoinicijativnom ponudom kompanije Energy Financing Team (EFT-grupa) srpskog biznismena Vuka Hamovića – Vladi RS-a. Izgradnja cijelog kompleksa pripala je jednoj od najjačih kineskih građevinskih kompanija Synohiydru. No nakon početka radova, nekoliko havarija i smrtnih slučajeva građevinskih radnika, radovi na ovom “kapitalnom projektu” su stali. Na kraju se ispostavilo da je teren na kojem se počela graditi hidro-elektrana nešto geološki “rahliji” nego su investitori očekivali i procijenili. Amaterizam koji je postao očit i građanima nekad važnog vojnog garnizona JNA u Kalinoviku, jako je dobro oslikavao stihijsku koncesijsku politiku koja je brže bolje pokušala rasprodati jedini prirodni resurs tog rajona, a da pritom nije, kako se najavljivalo, zadovoljila minimum socijalne trampe i zaposlila lokalno stanovništvo potpuno iseljenog i zapuštenog planinskog kraja sjeveroistočne Hercegovine.

Koja infrastruktura i za koga?

Za razliku od vlasti Republike Srpske koje su se dale u glomazne projekte i velike koncesije, u Federaciji BiH iskorištavanju vodnih resursa su prišli na nešto “suptilniji” način primjenom modela tzv. mini-hidroelektrana. Naime, kantonalne vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona dale su se u posljednje vrijeme u intenzivno izdavanje koncesija za izgradnju malih hidroelektrana cijelim tokom rijeke Neretve koja je već dobrano hidroenergetski iskorištena još u socijalizmu. U javnost je ubrzo “iskočilo” nekoliko zanimljivih priča s gotovo istim scenarijem. Taj scenarij je uvijek uključivao kantonalne i općinske vlasti koje u brzinskoj proceduri izdaju dozvole investitorima koji onda bez adekvatnih ispitivanja i studija utjecaja kreću u “kopanja” redovno nailazeći na aktivan otpor lokalnog stanovništva. Naime, male hidroelektrane, upravo zbog svoje veličine, nerijetko ne moraju proći rigorozne procedure dobivanja dozvola i pozitivnih nalaza studija, a ako i trebaju – to se često odradi šarlatanski ili u aranžmanu privatnih firmi. Jedan od takvih primjera je i okretanje hidroenergetskom biznisu najboljeg bh. košarkaša i kapetana reprezentacije Mirze Teletovića koji je pokraj rodne Jablanice krenuo u investiranje u jednu takvu mini-hidroelektranu. Naišavši na otpor lokalnog stanovništva zabrinutog za vlastita domaćinstva i poljoprivredna zemljišta, Mirza je sav u čuđenju mahao svojom studijom utjecaja na okoliš i objašnjavao da ima “svu potrebnu dokumentaciju” za svoj prvi poduzetnički poduhvat.

“Sva potrebna dokumentacija” postala je uskoro ultimativna floskula kojom se maše protiv svake kritike na 500 najavljenih mini-hidroelektrana koje se kane graditi u skorom periodu na području Bosne i Hercegovine. Uz jablaničko područje, na sličnu priču nailazimo i u naselju Buna kraj Mostara gdje se na istoimenoj rijeci pokušaju izgraditi dvije mini-hidroelektrane koje su izazvale aktivan otpor lokalnog stanovništva, aktivista, ali i stručne javnosti – odnosno Geografskog instituta iz Sarajeva i njegovog ravnatelja prof. Muriza Spahića, koji je u izjavi za portal analiziraj.ba upozorio na interes koji se krije iza “stručnih nalaza” i studija utjecaja na okoliš: “Oni koji naručuju te projekte, a i oni koji to rade, ne vode dovoljno računa o prirodi zbog zarade. Interesantno je da je okolišni program radio investitor, što ne postoji nigdje na svijetu”. Na problematičnost ovakvog tip politika prema vodnom bogatstvu, upozoravaju i iz jedne od glasnijih zelenih grupa u BiH – Centra za zaštitu životne sredine iz Banja Luke. Prema njima puno mini-hidroelektrana nije održiva i adekvatna zamjena za par velikih, štoviše: “male hidroelektrane predstavljaju proporcionalno istu prijetnju za male rijeke kao velike hidroelektrane za velike rijeke”.

Nije trebalo dugo čekati, da nakon ekstrakcije bogatstva iz propalog industrijskog sektora devedesetih i dvijetisućitih, kapital i političke elite pronađu novi izvor akumulacije – nekad i doslovno. Te hidroelektrane koje bi mogle ubrzo preplaviti (opet – i doslovno) hercegovačka krška polja, nastaju kao aranžman biznisa i birokracije bez ikakvog pozitivnog utjecaja na zajednicu i njihov svakodnevni život, posebice ako uzmemo u obzir da je redovno riječ o jako slabo razvijenim, starom terminologijom – pasivnim krajevima s gotovo nikakvom infrastrukturom, sa selima koja nemaju adekvatnu vodoopskrbu, a kamo li kanalizacijsku mrežu ili spominjane kolektore. I dok se pravi problemi komunalne infrastrukture u Hercegovini potpuno zaobilaze, aktiviraju se infrastrukturni projekti koji iz zemlje i vode izvlače profit za nekolicinu, odnosno energiju koja će poslužiti održavanju energetske stabilnosti ostatka Europe. Drugim riječima, klasični kolonijalni scenarij u koji je, kako je pokazala studija Bankwatcha uključena i Europska banka za obnovu i razvoj. Prema zadnjim najavama iz medija EBRD dobiva novu kadrovsku akviziciju koja je jako dobro upoznata s resursima ovog područja i njihovim mogućnostima u servisiranju potreba europskog centra. Tako da ova kolonijalna parabola neće ostati i bez adekvatne politički tragične, kompradorske figure.

BiH, energetika

Ko seče naše šume?

Robert Kasumović · 13.09.2016.

foto: Marko Rupena / Kamerades

foto: Marko Rupena / Kamerades

Iako se država Srbija hvali svojim šumama i drugim prirodnim bogatstvima, situacija na terenu je ipak nešto drugačija. Dugogodišnja nebriga nadležnih institucija, kao i procesi otimanja i privatizacije, dovode do uništavanja šumskog dobra i postepenog narušavanja uslova životne sredine.

Nedavni ratovi, ekonomska kriza i politička nestabilnost u zemlji uzeli su danak u odnosu građana prema životnoj sredini. Ekologija i ekološka svest ostale su u senci nemaštine i opšte teške situacije. Čisto eksploatatorski odnos, kakav smo imali i dalje imamo prema životnoj sredini, kao i manjak regulative i kontrolnih službi narušili su mnoge ekosisteme i narušili sliku o prirodnim lepotama naše zemlje.

Oko 25% Srbije je pod šumama. U Centralnoj Srbiji se ovaj procenat kreće oko 33%, dok je u Vojvodini alarmantnih 5%. U Evropskoj uniji je ovaj procenat oko 45%, dok zemlje kao što je Butan ustavom garantuju 60% pošumljenosti svoje teritorije. Kada uporedimo ove brojke, jasno je da Srbija ima problem pošumljenosti. Najveći udeo šumovite terirorije je pod listopadnim šumama, a manji procenat pod mešovitim i četinarskim. Zajedno s rekama, šume predstavljaju najveće prirodno bogatstvo naše zemlje pa zbog toga šumarstvo predstavlja jednu od bitnih privrednih grana. S obzirom na činjenicu da naše šume predstavljaju idealno stanište za život i razmnožavanje divljači, paralelno s pitanjem šuma uvek se mora gledati pitanje regulative lova.

U ove svrhe je odlukom Skupštine Republike Srbije 29. jula 1991. osnovano Javno preduzeće „Srbijašume“, čije su delatnosti gajenje šuma i ostale šumarske delatnosti. Ovako široko i neprecizno definisano polje delatnosti dalo je ovom preduzeću veoma veliku nadležnost, ali i moć i mogućnost različitog zakonskog tumačenja.

Kapitalizam i šumarstvo

Najbitniji činilac održivosti šumarske privrede jeste njena ekonomska isplativost i održivost, odnosno šumska proizvodnja i njena eksploatacija. To znači da ekonomska osnova šumarstva zavisi od organizacije svih pojedinačnih sektora šumarske privrede, kao što su podizanje, gajenje, eksploatacija šuma i drugo. Smisao organizacije šumarstva leži upravo u postizanju harmonije između eksploatacije šuma u okviru šumske privrede, a u korist celog društva, s jedne, i delovanja prirode, odnosno uspostavljanja održivosti i očuvanja prirodnih ekosistema, sa druge strane. Ipak, ovo nije slučaj i u kapitalističkom uređenju.

Organizacija šumarstva u kapitalizmu podrazumeva sukob mnogobrojnih interesa i nikako nije u skladu sa opštim društvenim interesima. Kapitalističko upravljanje šumama, takođe, podrazumeva što bolje ekonomske rezultate šumarstva, ali u korist pojedinaca ili grupe pojedinaca. Ove premise dovode do sukoba koji se u ovom sistemu odvijaju i koje veoma ozbiljno štete šumskom fondu, a time i privredi i prirodi u celini.

Jedna od najznačajnijih stavki u procesu organizovanja šumarstva jeste rešavanje problema svojine nad šumskim područjima. S obzirom na to da se proces nacionalizacije šuma u Srbiji sada kreće suprotnim putem, veliki procenat šuma (47%) u Srbiji sada je u privatnom vlasništvu. Ako se uzme u obzir da je procenat šumovitosti u Vojvodini veoma mali (5%) i ako na to dodamo činjenicu da je 96% teritorije tih postojećih šuma u državnom vlasništvu, sasvim je opravdana bojazan da bi šume u privatnom vlasništvu na teritoriji Vojvodine mogle biti posečene radi upotrebe zemljišta u druge svrhe.

Stanje šuma koje su pod zaštitom države danas nije ništa bolje nego pre dvadeset pet godina, kada je preduzeće „Srbijašume“ osnovano. Veliki broj divljih deponija, nekontrolisana seča u zaštićenim područjima i krivolov u veoma ozbiljnim razmerama danas su realna slika. Ako već dvadeset pet godina u našoj zemlji postoji preduzeće koje je država osnovala kako bi zaštitila šumske ekosisteme, postavlja se pitanje zašto je danas situacija tako loša?

U izvodima iz poslovnih politika preduzeća „Srbijašume“ za nekoliko godina unazad, jasno je naznačeno da se ono bavi očuvanjem ekosistema i unapređenjem rada čuvarskih službi. Ipak, slike sa terena ne idu u prilog ovim tvrdnjama.

Kao primer možemo sagledati predeo Suve planine i Sićevačke klisure. U uredbi o proglašenju specijalnog rezervata prirode ,,Suva planina“, stoji da se ovo područje stavlja pod zaštitu države. To znači da su određeni delovi ovog područja pod zaštitom I, II, III stepena, čime su na delovima tih područja apsolutno zabranjeni seča šuma i lov. Ovim dokumentom se preduzeće „Srbijašume“, kao nadležno, obavezuje da u roku od šest meseci izradi godišnji projekat upravljanja i da osnuje čuvarsku službu. Skoro godinu dana kasnije ne postoje podaci da je preduzeće ispunilo svoje obaveze predviđene uredbom, a situacija na Suvoj planini i dalje je alarmantna. Ogromni delovi veoma stare šume na ovom području nestaju iz dana u dan. Čitavom dužinom puta koji preseca ovu planinu sa severne strane vidljivi su znaci seče šuma. Ogromni kamioni s deblima starim i nekoliko stotina godina, svakodnevno odlaze sa ovog područja. Uzimajući u obzir da je ovo područje pod zaštitom, postavlja se pitanje ko seče ove šume, kome odlazi novac od prodaje drveta i šta je sa čuvarskim službama?

U Sićevačkoj klusuri, nedaleko od Suve planine, problem je sličan. Ovo područje je pod zaštitom države još od 2002. godine. I na ovom području je seča šuma u državnom vlasništvu prisutna u znatnoj meri, ali ovde ipak mnogo veći problem predstavlja krivolov. Opšte je poznato da na ovom području postoji nekoliko družina krivolovaca koje redovno pustoše šume i love divljač koja je pod zaštitom. Sve što preduzeće čini jeste da postavlja žute table na kojima je naznačeno da je lov zabranjen. Ovde čuvarske službe ili ne postoje, ili ne rade svoj posao na terenu.

Različiti interesi

Glavna stavka u delatnosti ovog preduzeća jeste racionalno gazdovanje resursima. Međutim, sudeći po stanju na terenu, jasno je zašto se kod ljudi može javiti nepoverenje u pogledu rada ovog javnog preduzeća. Ove sumnje su podstaknute činjenicom da iako crpi znatna sredstva iz budžeta, ovo preduzeće i dalje seče šume pod izgovorom da novac od prodaje drveta troši za aktivnosti predviđene njihovim planovima.

Kao i u svim ostalim javnim preduzećima, čelnike preduzeća „Srbijašume“ oduvek su postavljale vladajuće stranke. Mediji u Srbiji često su izveštavali o rodbinskim vezama političara i čelnika ovog preduzeća, o malverzacijama na relaciji država– „Srbijašume“, ali se o ovim zbivanjima niko iz preduzeća nije zvanično oglašavao. Po principu kapitalističke politike upravljanja, koja podrazumeva zadovoljenje ličnih interesa u tišini, čelnici ovog preduzeća već godinama imaju sigurne prihode i brojne povlastice. Da su u ovom preduzeću prisutni bahatost i kriminal svima je bilo jasno kada je početkom 2015. ovo preduzeće angažovalo Svetka Kovača, bivšeg direktora vojno-bezbednosne agencije, da se bori protiv kriminala u ovom preduzeću. Naime, saopšteno je da je Kovač angažovan kako bi njihov sistem bezbednosti doveo u red. Do današnjeg dana ne postoji nikakva informacija niti izveštaj o njegovom doprinosu radu ovog preduzeća, i ceo ovaj događaj prošao je veoma nezapaženo.

Bitno je pomenuti da postoje slučajevi kada i pored postojećeg preduzeća nadležnog za čitavu teritoriju Srbije, država ili lokalne samouprave osnivaju nova preduzeća koja se staraju o određenim oblastima koje su pod zaštitom države. Jedno od najpoznatijih takvih preduzeća svakako je „Društvo s ograničenom odgovornošću rezervat Uvac Nova Varoš“, ali je po sličnom principu organizovana zaštita područja specijalnog rezervata prirode Zasavica, specijalnog rezervata prirode Carska bara i drugih područja. Poseban problem predstavlja situacija kada ova preduzeća dele odgovornost nad određenom teritorijom s preduzećem „Srbijašume“, pa kada se ukažu nepravilnosti, odgovornost prebacuju jedni na druge.

Ovakva preduzeća otvaraju prostor za postepeni upliv privatnih interesa i privatnog kapitala. Postoje primeri prepuštanja staranja nad prirodnim dobrima udruženjima građana koje čine entuzijasti koji imaju dobre namere, ali često ne i dovoljno materijalnih sredstava. Tako zbog manjka podrške iz državnih i opštinskih budžeta oni bivaju prepušteni tržištu i projektnom finansiranju, a time i različitim uticajima. Još je opasnija otvorena saradnja opština i privatnika u pogledu očuvanja i eksploatacije prirodnih dobara. Takva privatno-javna partnerstva dodatno usložnjavaju interese koji se nadvijaju nad javnim dobrima kakva su šume, a profit se efikasno sliva privatnicima, dok društvo ostaje bez dostupnog i održivog dobra. Ne ulazeći u to da li su ova preduzeća uspešna ili ne, pitanje je zašto bi se osnivala ovakva preduzeća kad je država već osnovala preduzeće „Srbijašume“, koje poseduje vrlo ozbiljnu infrastrukturu?

Ekonomska osnovica šumarstva uvek se mora sagledavati iz dva dela. Prvi deo predstavljaju šume i pošumljena područja kao aktivni šumski fond, dok drugi deo predstavljaju nepošumljene površine ili pasivni fond, namenjen šumskoj proizvodnji. S obzirom na to da su u skoro svim javnim nastupima neki od čelnika ovog preduzeća, poput Predraga Aleksića i Aleksandra Vasiljevića, isticali važnost pošumljavanja i ponovnog podizanja šuma, postavlja se pitanje zašto već decenijama izostaju ozbiljnije mere u ovoj oblasti šumarstva? Pošumljavanje još više dobija na važnosti zbog činjenice da je poslednjih godina narod primoran da više seče šume zbog povećanja cene svih energenata.

Prema najavama Zavoda za zaštitu prirode, u Srbiji se trenutno odvijaju aktivnosti s ciljem povećanja broja zaštićenih prirodnih dobara. Pod ovim pojmom podrazumevaju se područja i objekti u prirodi koji su reprezentativni po autentičnosti, očuvanosti, raznovrsnosti, pejzažnoj atraktivnosti, retkosti i drugim karakteristikama koje ih izdvajaju kao naročite i dragocene. Zaštićena prirodna dobra predstavljaju zaštićena područja, zaštićene vrste i pokretna prirodna dokumenta, i ovaj pojam predstavlja pravnu kategoriju koja državi daje mogućnost kažnjavanja zloupotrebe, što evidentno nije slučaj u realnosti. Povećanje broja prirodnih dobara i povećanje procenta teritorije pod zaštitom jedan su od uslova za pristupanje Srbije Evropskoj uniji i pridruženju zaštićenih staništa Srbije jednoj od najvećih ekoloških mreža na svetu „Natura 2000“. Ipak, činjenica da članstvo u ovoj mreži podrazumeva da država na čijoj se teritoriji nalazi zaštićeno područja garantuje i njegovu zaštitu ponovo sve vraća na isti problem: da li će se o ovim područjima država zaista brinuti, ili će ona biti samo birokratski zaštićena?

Iz svega izloženog može se zaključiti da ne postoje nikakve tendencije za rešavanje problema šumarstva i zaštite prirodnih dobara sve dok one služe uvećanju kapitala pojedinaca. Šume služe smanjivanju ugljeničnog otiska, očuvanju biodiverziteta, regulaciji klime i kvaliteta vazduha, kao i sprečavanju erozija i očuvanju vodotokova, stvaraju drvnu i biomasu. Generalno gledano, šume stvaraju uslove potrebne za normalan život stanovništva. Nažalost, ovakva politika dovodi do uništenja šumskih dobara, pogoršanja uslova životne sredine, ali i do narušavanja prirodnih lepota. Preostaje nada da će jednog dana ozbiljan, antikapitalistički pristup šumarstvu, gorani, izviđači i masovne omladinske akcije pošumljavanja, zajedno s demokratski organizovanom upravom i infrastrukturom, uspeti da reše ovaj problem.

 

Линкови за преузимање:

Шуме Србије

Реке Балкана

Босна електро

 


Тим за одбрану и очување реке Темштице испред Удружења „Темска“
Мирослав Демајо, доктор биолошкох наука и научни саветник
011/3981-206
Александар Јовановић – Ћута, продуцент
0652361005
aleksandar@inventa.rs
Марко Шћибан, дипломирани биолог
sciban.marko@gmail.com
Милан Ђорђевић, председник Управног одбора Удружења „Темска“
0642524575
djmilant@gmail.com
Advertisements